Quarentenam est magistra vitae (Dragan Boban)

Napisao/la Treca Mo

Pitali smo se kako je to biti zvijezda. Kako je to gorjeti, sjati, na onom beskrajnom namreškanom moru što odražava se u zrcalu Njegova prečistog lica. Kako je to svoje korijene puštati u polju koje žanje srp mjeseca. Kako je to biti dragulj na vršci igle kompasa koji vodi i kazuje put onima koji znaju gledati. Pitali smo se... A sada svi to znamo.

Znamo da biti zvijezda ne znači samo svijetliti, već odolijevati naletima tame koja se svim silama trudi nadvladati naš sjaj te ispiti i zadnji trak našega plamena sve dok ne postanemo samo hladna, mrtva ljuštura sjedinjena s naizgled neprolaznom prolaznošću. Znamo da biti zvijezda znači pustiti svoje udisaje i izdisaje da teku u ritmu spoznaje da je tama tu samo kako bi naglasila naše svjetlo, a oni koji to zaborave sami se bacaju u njene britke ralje. Sada znamo da biti zvijezda znači ocijepiti se od ostatka zvjezdanog jata kako se naše iskre ne bi miješale u prizmi još silnijeg sjaja koji bi prizvao neutaživu žeđ tame. Svi smo mi sada zvijezde. Kada će sve ovo proći?

Pitanje se samo oblikuje na korijenu moga jezika i odbija se rastvoriti, poput svih ostalih neizrečenih besjeda. Kada će sve ovo proći? Pokušavam ne misliti. Pokušavam. Ali, je li moguće ugledati zrake sunca kroz naočale od crnog turmalina koje nam na zjenice staviše bezbožni bogovi? Pitali smo se kako je to biti ptica, izdanak Božje misli koji pluta Njegov dahom. Sada znamo.

Sada, svi smo mi ptice u zgusnutom nebu poklopljenom staklenim zvonom obojenim temperama oluje, koje su prisiljene hodati. No, one već vijekovima neprestano lete i zaboraviše kako se stavlja noga ispred noge. Pitaju se, za što će im uopće sada krila, osim za otežavanje hoda, ali one ne vide. Ne vide da se, umjesto da očajnički traže zaklon od oluje na čistini života, svojim krilima mogu obaviti te tako spriječiti oštre kapi suza vjetra da prodru u srž njihova bitka. Ne vide jer su im oči postale slijepe za sve ono što trebaju sami otkriti, za sve ono što im nije dano na blještavom pladnju izokrenuta sunca. Grčevito zatvaram oči i zurim u prazninu bez prostora i vremena, razgovaramo pogledima uperenim u tlo. Otvaram oči, kupajući se u beznadnoj nadi da je sve ovo samo san apstrakcije koja poprima oblik realnosti. Nije. Sjedim ispred prozora, prstima dodirujući staklo crtam po svom zalijepljenom dahu. Crtam sidro i golubicu i drvo i potok i zvijezde i krila i ribu... Puštam da ih prerežu britke zrake, da ih staklo upije i ovjekovječi u krvi zalazećeg sunca.

Nije li fascinantna moć nedaće, njena snaga zbližavanja, popunjavanja jaza među staležima, zaboravljanja starih svađa, vraćanja u Očev zagrljaj, otvaranja očiju i srdaca... Nismo ni svjesni koliku smo promjenu doživjeli, i koliku ćemo još doživjeti do svršetka ovog nevremena koje cijelo čovječanstvo baci u isti čamac, tonući čamac i koje nas sve natjera da i mi, kao i Dvanaestorica, zapitamo Gospodina: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“

Kažu da je stiglo vrijeme kazne Božje, ali ne uze li On na sebe sav Očev gnjev i uskrsnu u svjetlu gorućeg križa? Svrha ove pošasti nije kazniti nas, nego pokazati da smo mi ljudi samo jedan fragment ovoga svijeta; rijeka prirode nastavlja teći u svom uobičajenom toku, bili mi tu, ili ne, mjesec i sunce nastavljaju koračati svojom već utabanom stazom, bili mi tu ili ne, proljeće svojim tijelom polako ispunja svaki kutak vrta zemaljskog, bili mi tu ili ne. Panta rhei. Sve teče.

Naša se Majka počinje oporavljati; ono što nas ubija, njoj vida rane koje zadasmo joj mi – pougljenjene opekline duž cijele kože, duboko usječene brazgotine iz kojih sišemo njen životni sok, odsječena pluća, zamrljane oči ugušena, neistraženog plavetnila, zatrovano grlo... I već sada polako ustaje sa crne smrtne postelje na koju je bacismo. Zvala nas je i plakala, a mi je nismo čuli. Neprestano mislimo samo na sebe, a da uopće ne mislimo na sebe. Jer, mi smo u Njoj, i Ona je u nama.

Ono isto svjetlo koje nas oslijepljuje razotkrilo je toliko praznina i nespretno popunjenih rupa u društvu današnjice u koje bismo kad-tad upali, a kada bi ih podmićene vage počele zatrpavati, zajedno s njima bi zatrpali i nas. Nije li fascinantno kako se cijela situacija u trenutku izokrenula? Donedavno smo zurili u životinje zatočene u kavezima, a sada one zure u nas.

Ne možemo više nastaviti ovako gaziti stazu života, ovom snagom i ovom brzinom, ovom žestinom i ohološću. Ne zaboravimo da gazeći stazu s glavom u oblacima nehotice zgazimo nebrojene cvjetove. Nismo li svi svakodnevno, naglas ili u sebi, ponavljali onu već svima znanu uzrečicu: „Da bar imam više vremena posvetiti se obitelji/knjigama/glazbi/pisanju...“?

Zar nismo svi katkad očiju iz kojih se prelijeva čežnja promatrali svoj jureći život, žudeći za posjedovanjem okova koji, umočeni u beskonačni luk Mliječne staze, umiju uhvatiti i zarobiti neuhvatljivost trenutka i njom obrubiti postojanost našega duha. Sada, Vrijeme nam se darovalo; prazna amfora što iščekuje biti ispunjena smrvljenim ametistom poškropljenim zlatnim suzama. Sada, svijet je stao, obavit tišinom kao koprenastom izmaglicom, a naša srca šapuću glasnije no ikad. Poslušajmo ih, uronimo duboko u sebe i otkrijmo još neistražene predjele svoje gore što se, poput sklopljenih ruku, k jednoj zvijezdi oštro uzdiže i cijepa svoju sjenu. Nije samo korona opasan i smrtonosan virus, kažu. I mržnja je opasan virus, i oholost, i zavist, i laž su opasni virusi, kažu.

Samo što su oni prisutni od osvita Zemlje i svaki ih je čovjek okusio pa se oni i više ne smatraju za smrtonosne, čak su se i prestala izrađivati cijepiva protiv njih. Mnogima se njihov gorki okus maskiran u slatko sviđa te su im dopustili da svojom zaglušujućom tišinom zagospodare njihovim bićem i da im svojom slamkom zapaljene tmine isišu neprolaznost iz vena. Ako bi svi očistili ispred svoga kućnog praga, cijeli svijet bi bio čist, reče jednom Netko. Ako sada nije savršeno vrijeme za temeljito čišćenje i pospremanje svoga ognjišta, sada, kada smo svi povezani istom onom silom koja nas razdvaja, sada kada nam je darovano Vrijeme, kada oči se otvaraju i kada rađaju se pjesnici, onda zaista nikada neće ni biti!

• Pret
• Sljedeće